Izlazak na vlast nekoga kao što je filipinski predsjednik Rodrigo Duterte, koji je stekao globalnu slavu zbog pokretanja krvave kampanje protiv ilegalnih droga, povezan je s manipulacijom internetskim informacijskim alatima od strane populista koji završavaju dominirajućim izborima.

Doista, Duterte je priznao da je 2016. zaposlio cyber vojsku i pokrenuo kampanju koja je vidljivo sadržavala korištenje društvenih medija za promicanje njegove kandidature. Kasnije je njegova vlada bila optužena za postavljanje internetskih trolova kako bi iskrivila javne rasprave širenjem dezinformacija. Također je kritiziran zbog maltretiranja medija dok je vrebao pred javnim prijedlozima za policiju na internetu.

Stoga ne čudi što mnogi ljudi povezuju Duterteov uspon s alarmantnim trendom “digitalnog autoritarizma”.

Međutim, internet se ne može jednostavno okriviti za omogućavanje pobjede političara poput Dutertea, koji je zapravo pridošlica u regiji u kojoj dominiraju autoritarni režimi koji su došli na vlast godinama prije nego što su društvene medije postale sveprisutne. Na primjer, Kambodžanski Hun Sen prvi je put izabran za premijera 1980-ih. Tajlandska vojska izvršila je 12 udara u prošlom stoljeću. Vladajuća stranka u Singapuru je na vlasti od šezdesetih godina, a vladajuća koalicija u Maleziji imala je vlast od 50-ih godina do poraza 2018. godine. Brunej ima apsolutnu monarhiju, dok su Vijetnam i Laos komunističke države.